Naslovnica Preporučujemo Kako su automobili dobili nadimke

Kako su automobili dobili nadimke

Većinu automobila proizvedenih u zadnjih dvadeset godina uopće nismo stigli počastiti nekim nadimkom, kao što je to bio slučaj u onim vremenima kada se jedan automobil kupovao s namjerom da doživotno služi u obitelji, kada osnovna računica pri kupnji nije bila potencijalna cijena kod daljnje prodaje – i kada se automobil s punim pravom smatrao članom obitelji. Donosimo vam stoga mali podsjetnik na neke automobile i kako su dobili nadimke, uz koje su odrastale mnoge generacije.

Većina tih automobila imala je proizvodni ciklus puno dulji od današnjeg, a neki su se proizvodili i više od dvadeset godina, stoga je bilo očekivano da će daroviti pojedinci iz naroda tim automobilima dati i prigodne nadimke, koji su postali sinonim za automobil kao takav, u vrijeme kada su, baš kao i danas, mnogi od njih nosili suhoparne i generičke oznake, tipa 1300, 1500, 120, 200 ili 750.

Kako su automobili dobili nadimke

fico

Fićo – Mali licencni proizvod kragujevačke Crvene Zastave dobio je nadimak iz dva izvora, koja su se pronašla na istom cilju – postojao je strip o kuriru Fići, sredinom pedesetih popularan u tadašnjim novinama Borba, a kako je Fiat originalni proizvođač modela – tako se odmilja našao u nadimku ovog malenog automobila koji je tehnički i vozački odgojio generacije na ovim prostorima, ali i u Italiji, Španjolskoj, Njemačkoj i drugim zemljama Europe. Fićo je inače nosio prilično neinvetivne službene oznake 600, 750 i 850, što je označavalo zaokruženu kubikažu motora, a slova L, LE, Luxe, S, SE, SC bi označavala nivoe opreme, među kojima, zlobnici bi rekli, i nije bilo neke razlike.

stojadin

Stojadin – Najpopularniji i najdugovječniji Zastavin automobil nadimak je dobio izvedenicom iz službene oznake modela – 101, iako postoji i teorija da je nadimak dobio na račun ne uvijek zavidne kvalitete izrade i brze pojave hrđe na unutrašnjem dijelu blatobrana – „Sto jada“. „Stoedenka“, kako su je zvali Makedonci, ili „Stoenka“, kako su je zvali Slovenci, najčešći je nadimak „Stojadin“ dobila u Srbiji već nedugo nakon predstavljanja modela, daleke 1971., a zanimljivo kako je zapadnije u bivšoj Jugi sve ove godine ostao popularniji taj nadimak, dok je u Srbiji od osamdesetih godina naovamo prevladao beogradski sleng-nadimak „Kec“, koji se onda proširio srpskim govornim područjem. Hrvati su ga za vrijeme rata zvali i „Šajkača“, ali je osnovni nadimak „Stojadin“ ipak ostao svuda najprepoznatljiviji.

pezejac

Pezejac – Slična priča kao i s Fićom, samo se ovaj put radilo o licencnom modelu Fiata rađenom u Poljskoj, pod nazivom Fiat 125P. No, kako je Crvena Zastava imala privilegiju da uvozne modele proglašava svojima i prodaje bez carine, tako je i „Poljak“ dobio oznaku 125PZ. Ovo slovo „Z“ je označavalo „Zastava“ – i tako je automobil iz tog „PZ“ dobio nadimak Pezejac, koji će ostati i nakon što je s modela nestala oznaka PZ, još tamo u sedamdesetim. Auto je ušao u povijest po svojoj golemoj potrošnji goriva, pa se i danas kaže za nekoga tko puno troši da troši k’o Pezejac , kao i preko legendarnog skeča Nadrealista „Šefika, odvede mi Pezejca!“, makar je u skeču Lada Riva 1200, a ne Pezejac. Doduše, nekome tko nije upućen u automobile lako ih je zamijeniti, jer su Lade i Pezejci imali istu kabinu skupa s vratima, a razlikovali su im se tek prednji i stražnji dio.

tristac

Tristać – Primarna oznaka modela 1300 ili 1500, kakva je bila i na originalnom Fiatu, kod nas se pretvorila u nadimak Tristać (kasnije i Trile) po ovoj prvoj oznaci. Ovaj „socijalistički Mercedes“ inače je u vrijeme nastanka bio pravi tehnološki dragulj, koji je iza sebe voznim karakteristikama ostavljao čak i BMW, ali se predugo proizvodio da ne bi ostao upamćen kao stara raga koja je platila danak godinama i trošila više goriva od većine drugih automobila na cesti. U nas su ga šezdesetih vozili direktori firmi koje si nisu mogli priuštiti Mercedes, Opel ili Ford, sedamdesetih ga je trošila policija, a osamdesetih raja bez puno para koja je htjela ipak imati auto s duplim farovima, što je tada bilo nešto. Inače, Tristać je imao najkvalitetniji i najdeblji lim od svih standardnih automobila Istočnog bloka.

ajkula

Ajkula – Citroenov aerodinamični i ekstremno udobni DS je model koji i danas oduzima dah, a originalna oznaka modela je zapravo skraćenica od francuske riječi koja označava božanstvo. Pogrešno je mišljenje da je Ajkula na našim prostorima uvijek imala taj nadimak. Naime, prva serija ovog modela (1955. – 1967.), ona s jednostrukim okruglim farovima imala je nadimak Žaba, dok će Ajkula postati model od 1967. sa pokrivenim duplim farovima, koji su se okretali u smjeru vožnje – i koji je zbilja imao opak izgled, baš kao morski pas. Doduše, neki i danas svaki DS zovu žaba, a drugi pak svaki DS zovu Ajkula. Nije se rodio ‘ko je narodu ugodio!

repasiminika

Repaš i Minika – Zlatno doba Mercedesa obilježeno je dizajnom legendarnog Paula Bracqa, a kako su modeli iz Stuttgarta i u to vrijeme nosili prilično bezlične oznake po zapremini motora – 200, 220, 250, 280, 300, tek uz oznaku D za dizel ili kasnije E za benzinac s direktnim ubrizgavanjem goriva, tako je naš narod rado posezao za nadimcima. I dok je Repaš (ili Reponja) sasvim logičan naziv za modele iz šezdesetih koji su imali amerikanizirane repne peraje (doduše ne baš velike kao kod američkih automobila), nitko živ danas sa sigurnošću ne zna otkud točno naziv Minika za modele serije W114/115. Vrlo je moguće da je nadimak za ove neslomljive automobile koji su bez problema prevaljivali stotine tisuća kilometara došao od činjenice da je u to vrijeme to bio najmanji Mercedesov model, a njegov originalni njemački nadimak je Strich-Acht, pa sigurno znamo da naš nadimak nema veze s njihovim.

genser

Genšer – Mercedesova serija S klase s početka devedesetih (W140) u Hrvata je dobila naziv po ministru inozemnih poslova Njemačke, Hans Dietrichu Genscheru, a kako se dobar nadimak širi poput kuge, tako je ovaj model danas regionalno poznat pod tim nadimkom, a mnogima se omakne da i novije modele S Klase zovu jednostavno Genšerom. Genšera prvo voze političari i krupne ribe, zatim srednji poduzetnici, a kasnije manje – više nitko, jer je noćna mora za održavanje ako imaš prosječan džep.

okas

Okaš – Ljubav Balkanaca prema Mercedesu očitovala se promptnim davanjem nadimka E klasi iz sredine devedesetih. Zbog okruglih farova, atipičnih za dotadašnje moderne Mercedese, odmah je serija W210 dobila nadimke tipa Okan, Okaš ili Okac. Nažalost, neće ostati upamćen kao najbolji Mercedes svog doba.

kenja

Kenja – Popularni nadimak za svaki Mercedes opremljen legendarnim četverocilindarskim dizel motorom i oznakom 200D. Nimalo agilan i užasno spor uzbrdo bio je mokri san taksista, gastarbajtera i svakoga koji je poželio u penziju ušetati mirno s dobrim autom. Mercedes 220D bio je brži tek za nokat, a 240D je bio brži samo na papiru, no zato su bili nepoderivi i mnogi još uvijek traju. Inače, „Kenja“ je u Mostaru bio i nadimak za Fiat 1100, kojeg je sklapala kragujevačka Zastava prije Stojadina.  Baš kao i Mercedesu s dizel motorom, ni ovom Fiatu brzina nije bila vrlina.

pijacar

Passat Pijačar – Volkswagen Passata ima raznih, i godišta i serija, ali samo je jedan model Pijačar! To je karavanska izvedba druge generacije Passata, dakle ona iz osamdesetih, obavezno s dizelskim motorom i prevaljenih pola milijuna kilometara na satu. Koliko je praktičan malim (poljo)privrednicima i ljudima s pijace govore i ostali nadimci ovog modela u našoj regiji – „Kupusar“, „Lubeničar“ i slično. Svaki vlasnik „Pijačara“ je uvjeren kako ovaj auto ni pola tone hrđe umjesto lima ne može zaustaviti, kao niti neredovan ili nikakav servis, niti sipanje lož-ulja umjesto goriva.

jaje

Jaje – Popularni nadimak Audija 80 (B4) iz 1986. Nadimak najbolje opisuje fasciniranost Balkanaca aerodinamičnom linijom ovog Audija u vremenu nastanka, kada je većina automobila na našim cestama bila kockasta – ili Fićo. Audi 80 je uz seriju 100-ke iz 1982. Započeo veliki uspon Audija kao marke, koji traje do danas.

suza

Suza – Nadimak koji je također rezultat fascinacije aerodnimačnom i 媨蒦uidnom linijom Opel Kadetta serije E (od 1984. do 1992.). Suza također opisuje stanje vlasnika kada nakon nekoliko godina shvati da su mu hrđom nagriženi stražnji blatobrani, poznata boljka ovog modela. Potpuno suprotan nadimak imao je prethodni Kadett D, kojeg smo zvali Kocka. Iako manje aerodinamičan od Suze i kockasti je Kadett slabo bio imun na hrđu. No, to im nije smetalo da nadžive mnoge na papiru dugotrajnije modele. Nije, uostalom, Kadett jedini, svi modeli u ovom tekstu imali hrđu kao neprijatelja, a neki su hrđali već u prodajnoj brošuri.

cizma

Čizma, Cokula, Kredenac, Katrica, Kišobran – sve ovo su domaći nadimci legendarnog Renaulta 4, kojeg većina zna pod jednostavnim nadimkom „Četvorka“, a zahvaljujući e谉疉kasnoj reklami s kraja osamdesetih nekima je poznat i kao „Pobjednik vremena“, što je, s obzirom na dugogodišnju proizvodnju, zbilja i bio. Jedan od rijetkih automobila koje ni danas ne doživljavamo kao istinski oldtimer, jer je još uvijek relativno česta pojava na cestama, pogotovo južnije prema moru. R4 je inače poznat po tome da ima nejednak razmak kotača sa desne i lijeve strane, kao i da se može nagnuti u stranu naizgled do maksimuma, ali se nikada neće prevrnuti.

peglica

Peglica – Maleni Fiat nije uvijek imao ovaj nadimak, prve serije u sedamdesetim godinama nosile su kod nas nadimke Tetrapak (zbog dizajna koji je podsjećao na ambalažu za mlijeko i sokove) ili Mlin za kavu (po karakterističnom zvonkom zvuku dvocilindraša), a „Peglica“ se udomaćila kada je na tržište stigla poboljšana varijanta s plastičnim branicima pune oznake „Polski Fiat 126P GL“. Kužite, ono PGL dalo je Peglicu. Naš narod samo dodao samoglasnike.

skodilak

Škodilak – Generalni nadimak za sve Škode, pogotovo one iz vremena dok češka marka nije imala veze s Volkswagenom. Modeli iz sedamdesetih, s motorom straga, kod nas u Hercegovini su se zvali „Janja“, a stariji model 1000 MB preveden je kao „Tisuću malih briga“. Usprkos tome Škoda je općenito bila prilično pouzdan automobil, kojeg su vozili uglavnom mirniji, bogobojazni, obiteljski ljudi, jer nije ničim iznenađivala, gdje ste je parkirali, tu biste je i našli, spremnu da vam opet vjerno služi.

buba

Buba – To svi znamo, legendarni model s bezveznim oznakama 1200, 1300, 1302 i 1303, svuda u svijetu zove se kao i kod nas – Buba! Naravno, na različitim jezicima to zvuči otprilike ovako: “Beetle”, “Coccinelle”, “Käfer”, “Escarabajo”, “Maggiolino“….ali svi se razumiju. Ovaj auto je, što mnogi prešućuju, pobjeda hitlerovskog sna o dostupnom, trajnom i dovoljnom automobilu za sve, a zanimljivo kako su Bubu posebno voljeli Amerikanci, koji su, usput, strašno mrzili Hitlera. Ni kod nas dugo nakon rata nije bila baš atmosfera nimalo dobra za hitlerovske uratke, ali je Buba nadjačala emocije. Može se reći da je koncept i šarm ovog automobila nadjačao svuda u svijetu prvotni razlog postojanja i postao legenda za sebe, a sve zahvaljujući igri slučaja i jednom Englezu, Ivanu Hirstu, kojem bješe žao srušiti već urušenu tvornicu u Wolfsburgu i koji je ponovno pokrenuo produkciju vozila nekoć poznatog kao KdF Wagen. No, to je jedna sasvim druga priča, koju ćemo pričati kad dođe vrijeme. Buba je jedna i jedina i da nije Golfa bila bi najveća legenda.

golf

No, onda je stigao Golf, koji je kod nas toliko popularan, da na pitanje koje auto voziš ne moraš ni govoriti: „Vozim Golfa!“. Dovoljno je da kažeš – Keca, Dvicu, Tricu, Četvrticu, Peticu, Šesticu, Sedmicu…, a tek kad te sugovornik priupita: „Je l’ to Golf?“, ti mu odgovoriš – „Naravno, a što drugo?“. Teško je zamisliti da je postojalo vrijeme kada na našim cestama nije bilo Golfova, ali do kraja sedamdesetih Golf (tada samo prva i jedina serija) nije bio ništa češći od Renaulta 4, Lade, Spačeka, dok su na cestama još uvijek harali Zastavini modeli Fićo i Stojadin. Tek će u osamdesetim godinama nastupiti prava ekspanzija Golfova, posebno nakon što je TAS počeo proizvoditi JGL model s plastičnim branicima i velikim “štopkama” nazad. Tada je prvi put populariziran dizel motor (stari 1,3 izveden iz benzinca), koji je u legendu ušao svojom nemoći da upali na niskim temperaturama. Taj Golf tu i tamo prati nadimak “eS paket”, unutar općeg nadimka “Kec”. No, vrhunac priče dolazi od olimpijske godine, 1984., kada se polako, ali sigurno u TAS-u krenula valjati priča poznata kao Golf JX, mokri sam svakog pripadnika srednje klase tog vremena, a s dizelskim motorom san svakog taksiste. Legende o “Golfu Guzonji” zapravo i nisu legende – čvrst, trajan, pouzdan, doimao se poput tenka u odnosu na ostale automobile svog (ali i drugih) razreda, a već pred rat će postati popularna lovina svake vrste lopova (dao se veoma lako otvoriti, pa su ih krali i oni priučeni, sitni lopovi). Nakon rata je postao čežnja ama baš svakoga, posebno onoga tko je imao “uvoznicu”, pa će Golf Guzonja istisnuti iz familija sve Pezejce, Lade, Stojadine, Fiće i Jugiće, koje će otada voziti samo oni tvrdoglavi koji nisu htjeli ići za gomilom (ili koji nisu sredili uvoznicu). Golf Guzonja (danas ipak poznatiji kao Dvica, jer se u međuvremenu naredalo još raznih guzatih serija Golfa) i danas je česta pojava na cestama, ali više kao napomena da smo svi smrtni, pa čak i Golf Dvica! (Posebno ako se ne pazimo ili ako nas liječe lokalni nadriliječnici).

spacek

Spaček – Još jedan legendarni automobil, Citroenov model 2CV, proizvodio se za jugoslavensko tržište u Sloveniji, u Kopru. U nas su ga vozili umjetnici, glumci i slobodoumniji članovi društva. Iz slovenskog jezika stiže nadimak „Spaček“, koji označava nešto ružno, čudovišno – kao naprimjer ružno pače. Što sasvim odgovara dizajnu ovog automobila, koji je oduvijek bio drugačiji od drugih. U nas ga neki pogrešno zovu „Dijana“, što je naziv sličnog, ali ipak posve drugog modela Citroena, koji je trebao biti moderna varijanta Spačeka, a na kraju se ispostavilo da ju je originalni Spaček nadživio.

princs

Princ – Prvi proizvod sarajevskog TAS-a, NSU 1200, kod nas je pogrešno nazivan Princom, po jednom od minulih modela NSU-a. No, kad u nas kažeš Princ – to je taj auto i nijedan drugi! Poznat po agilnosti, ali i samozapaljenju ako se pretjera, Princ je bio čudo onog vremena. Imao je motor straga, kao i Škode, ali je bio druga dimenzija priče i mokri san svih uličnih trkača. S vrećom krompira u prtljažniku (naprijed!) bio je, tvrde stariji, puno bolje izbalansiran, pa si ostavljao iza sebe i na papiru jače i puno skuplje automobile. NSU je, inače, bio legendarni njemački proizvođač automobila, kojeg je hrabrost uništila, kupio ga VW skupa s Audijem, i dijelom zbog te kupnje postali su ovo što su sad. Za one mlađe – “Princ” je bio prvi “domaći” auto montiran u Sarajevu, točnije u Vogošći. Onda je uslijedila Buba, pa zatim Golf Kec, pa Dvica “Guzonja”, a onda je, taman kad se spramala produkcija Trice, počeo rat. I tu je kraj.

Izvor: www.bljesak.info

PODIJELI