Da li je maligna bolest prepreka za trudnoću?

Ovo je jedna od najtežih dilema sa kojom se suočavaju žene kojima je bio dijagnostikovan karcinom i koje su izašle kao pobjednice u borbi sa ovom opakom bolešću, ali i one žene kojima su ljekari tokom trudnoće saopštili ovu dijagnozu. Samo u toku prethodne godine ljekari Klinike za ginekologiju i akušerstvo KCS dijagnostikovali su karcinom kod deset trudnica i, zahvaljujući velikoj borbi ljekara ove zdravstvene ustanove, većina je iznijela trudnoću do kraja i rodila zdravu djecu.

Dr Katarina Jeremić, docent na Medicinskom fakultetu u Beogradu i šef ginekološke onkologije na Klinici za ginekologiju i akušerstvo KCS, kaže da raste broj žena koje su prije trudnoće vodile borbu sa ovom opakom bolešću, što ljekare ipak ne iznenađuje.

„Žene sve kasnije rađaju, a trudnoća u kasnijoj životnoj dobi i odlaganje rađanja nosi rizik da žena oboli od bilo koje hronične bolesti, ali i od karcinoma. Zbog toga ginekolozi stalno podsjećaju žene da rađaju što ranije jer, kako godine prolaze, sve manje jajnih ćelija stoji na raspolaganju, a ostanak u drugom stanju i održavanje trudnoće postaje sve teže. Naime, iako epidemiološke studije kažu da su trudnoća i rak udruženi u 0,1 odsto slučajeva, što znači da na 10.000 trudnica koje su iznijele trudnoću dolazi jedna koja je oboljela od raka, taj rizik se povećava kako se rađanje sve više odlaže.

Advertisements


Sa druge strane, veoma nas ohrabruje statistika koja kaže da je čak 77 odsto žena mlađih od 45 godina pobijedilo karcinom. A svim ženama koje su imale maligni tumor i koje su veoma motivisane da postanu majke mi odgovorno kažemo da kancer nije nikakva prepreka za ostanak u drugom stanju – uz dodatak da ove trudnoće ipak moraju da se planiraju i vode u specijalizovanim ginekološkim ustanovama. Takođe savjetujemo da je potrebno da prođe u prosjeku dvije godine od završetka liječenja da bi žena ostala u drugom stanju”, ističe sagovornica, a prenosi Politika.

Dr Katarina Jeremić kaže da blagosloveno stanje i kod potpuno zdravih žena izaziva mnogobrojne strahove, a žene koje su vodile tešku borbu sa karcinom trudnoća dodatno plaši.

“One imaju mnoštvo strahova – počev od bojazni da li će trudnoća provocirati povratak karcinoma, preko strepnje da li će organizam koji je prethodno oslabljen borbom sa malignom bolešću moći da iznese trudnoću, pa sve do toga da li će se maligni geni prenijeti na bebu. Svi ovi strahovi su normalni, ali zahvaljujući mnogobrojnim epidemiološkim studijama možemo reći da je bojazan žene da trudnoća može biti okidač za povratak karcinoma često nepotrebna – čak i kad su u pitanju tzv. estrogen zavisni tumori, kao što je tumor dojke. Takođe se trudimo da ove trudnoće iznesemo do kraja, odnosno do trenutka kada je beba zrela za susret sa spoljašnjim svijetom”, kaže dr Katarina Jeremić.

Sagovornica ističe da su oko primjene hemoterapije za vrijeme trudnoće podijeljena stručna mišljenja – iako neki naučni autoriteti tvrde da je hemoterapija bezbjedna za plod nakon 14 nedjelje trudnoće, izuzev onih lijekova koji imaju dokazano teratogeno dejstvo na plod i njegov razvoj, iskustva lekara sa Klinike za ginekologiju i akušerstvo govore da je potreban individualni pristup svakoj pacijentkinji. Ipak, većina žena hemoterapiju dobije nakon završetka trudnoće, naravno uz konsultaciju sa medikalnim onkologom, to jest hemoterapeutom. Važno je istaći da u liječenju i planiranju trudnoće učestvuje cijeli tim ljekara, u kome se nalazi ginekolog, onkolog, perinatolog, hemoterapeut i doktori drugih specijalnosti.

“Liječenje kancera u trudnoći je veoma delikatan zadatak jer stalno moramo da brinemo kako da sačuvamo zdravlje majke, a ne ugrozimo plod. Najkomplikovanije je kada je maligna bolest dala metastaze i kada moramo da vodimo borbu za život majke”, ističe naša sagovornica.

Na Klinici za ginekologiju i akušerstvo postoji psihoonkološko savjetovalište, u kome sve trudnice, ali i one žene koje žele da se ostvare u ulozi majke mogu da porazgovaraju o svojim strahovima sa psihologom, psihijatrom i ginekologom. U ovom savjetovalištu one mogu da porazgovaraju i sa drugim ženama koje su gurale pretežak teret maligne bolesti. Ova vrsta razmjene iskustava je, prema riječima sagovornice, veoma važna jer žene shvataju da nisu same u svojoj bolesti.