Čovjek je oduvijek smatrao da je zlato nešto dragocjeno. To je vjerojatno bila prva kovina s kojom se čovjek upoznao. Zašto je zlato zapravo dragocjeno?
Primitivnog čovjeka je zlato privlačilo i zbog toga što se ono može naći u slobodnom stanju, tj. u malim komadima, nepomiješanim s ostalim kovinama, i stijenama. Budući da je zlato žute boje i sjajno, čovjek ga je čak i u najdavnije doba volio imati i njime se kititi.
Kad su ljudi shvatili da se, od svih kovina, zlato najlakše obrađuje, vrijednost mu je još više porasla. Grumen zlata se lako može stanjiti, a dostatno je elastičan da se savija i ne lomi. To znači da je čovjek odavno mogao oblikovati zlato onako kako je želio.
Količina zlata što se može dobiti iz zemlje je vrlo ograničena. Zbog toga su ljudi koji nisu mogli doći do zlata nudili drugu robu u zamjenu za zlato. Tako je zlato postalo sredstvo razmjene. Dok su ostale stvari propadale, zlato je ostajalo isto, pa je tako postalo sredstvo kojim se vrijednost čuvala za budućnost, kao i samo mjerilo vrijednosti.
Kasnije se od zlata počeo kovati novac kao pogodan način izražavanja težine i finoće ove kovine, a time i njegove vrijednosti.
Zatim bankari zlato pohranjuju u čeličnim sefovima, sigurnosti radi, a daju pismena jamstva da će na zahtjev dati određenu količinu zlata. Iz te prakse se razvio običaj da se tiska novac, koji isto tako predstavlja jamstvo da će se vlasniku papirnata novca na zahtjev izdati određena količina zlata.