Do 1952. godine je većina naučnika pretpostavljala da mozak u snu miruje, kao i osoba koja spava i niko nije mogao odgonetnuti kako i zašto čovjek sanja. Tada je Judžin Aserinski iz Čikaga upotrijebio EEG (elektroencefalograf; EEG otkriva slabe električne struje koje mozak stvara dok radi i iscrtava talasasti dijagram elektriciteta na papiru) da bi “slušao” mozak svog zaspalog sina. Dok je dijete spavalo, olovka EEG-a je svakih nekoliko sati iscrtavala šare preko cijelog papira. Uz sve to je dječak pomicao zatvorene kapke na očima. Zatim je Aserinski probudio dječaka usred jednog takvog čudnog razdoblja, a dječak je rekao ocu da je sanjao. Aserinski je otkrio REM fazu (od engleskog rapid eye movement – brzo kretanje oka), razdoblje kad čovek najviše sanja.
Jednu petinu ukupnog vremena spavanja provodimo sanjajući
Za vrijeme REM faze, dok sanjamo, crtež električnih talasa je veoma sličan nalazu sasvim budnog čoveka. Često snovi imaju smiješnu ispreturanu građu. Pošto se probudimo, često se pitamo kakve veze je nešto u njima imalo veze sa nečim drugim. Međutim, za vrijeme sna, sve se na neki neobičan i otkačen način slaže. Martin Seligman, stručnjak za eksperimentalnu psihologiju na Univerzitetu u Pensilvaniji, razvio je teoriju koja objašnjava zašto je tako i kako to može objasniti čemu služe snovi.
Kako i zašto čovjek sanja
Prema Seligmanu, eksplozija elektriciteta u mozgu koji sanja izaziva pojavu slike u snu. Nova eksplozija proizvodi novu sliku, i tako dalje, tokom deset do trideset minuta tipičnog sna. Možda je prva slika neka rijeka; druga slika je staro auto. Pokušavajući da pronađe smisao u besmislu, um svaku čudnu novu sliku upliće u određenu priču. Priča može da bude radosna, tužna ili zastrašujuća, u zavisnosti od emotivnog stanja onoga ko sanja. Mozak također ima sposobnost da zvuke ili osjećaje spolja brzo uključi u priču.
Najlakše se sjetimo sna ako se probudimo usred njega
Iz godine u godinu, naučnici sve više saznaju o tome kako sanjamo. Međutim, još se ne zna zašto sanjamo. Možda nam snovi pružaju mogućnost da vježbamo razumjevanje svijeta. Svakog dana moramo da rasporedimo i protumačimo događaje i osjećanja – moramo da ih povežemo u priču svog života. I svake noći to vježbamo. Seligman kaže da bi ovo moglo da objasni zašto bebe provode veliki dio dana spavajući i sanjajući. Možda uče vještine potrebne za razumjevanje jednog ogromnog i novog svijeta.